Borba: Ambijentalni pozorišni festival „Tvrđava teatar“

Rekvijem za dve WC šolje, nindža kornjače i kulturnu centralizaciju

Smederevska tvrđava je, osim gladnim komarcima, bila domaćin i glumcima iz zemlje i inostranstva, koji su posetiocima festivala u Smederevu prikazali nekoliko spektakularnih predstava

Piše: Predrag M. Azdejković

U četvrtak uveče u Smederevu je svečano zatvoren ambijentalni pozorišni festival „Tvrđava teatar“ epizoda prva. Od 11. do 20. avgusta prikazano je osam domaćih i stranih predstava i organizovano je više promocija knjiga i radionica. Program festivala se mahom održavao u smederevskoj tvrđavi, koja je posle mnogo godina našla svoju svrhu.

Najveća ravničarska tvrđava u Evropi, kako se voli istaći, već godinama nosi titulu turističke atrakcije koja propada. Zidinama iz kojih raste korov i koje su ižvrljane grafitima koji prenose ljubavne, a neki i fašističke poruke, smeši se dugo najavljivana i od lokalnih političara obećavana rekonstrukcija. Planira se da smederevska tvrđava postane veliki i lepo uređeni park sa šetalištem, fontanom, dečijim igralištem i etno restoranom. Ali, dok se to ne dogodi smederevska tvrđava je osim gladnim komarcima bila domaćin i glumcima iz zemlje i inostranstva, koji su posetiocima prvog ambijentalnog pozorišnog festivala u Smederevu prikazali nekoliko spektakularnih predstava. Ulaz je bio slobodan za sve predstave, a za beogradsku publiku je organizovan prevoz koji je svakog dana dovozio zainteresovane u Smederevo i nakon završetka programa vraćao nazad.

Posle svečanog otvaranja na kome su „bitni“ ljudi rekli neke „originalne“ i do sada nikad izrečene pozdravne poruke, počela je da pada kiša. „Bitne“ persone su zauzele svoja mesta u prvim VIP redovima, ali se ispostavilo da „bitnih“ persona ima više no što ima mesta. Krenulo je dizanje „nebitnih“ ljudi kako bi se lokalni političari i njihove svastike smestili. Uz gurkanje, psovanje i negodovanje nekako je razrešen problem sedenja. Onda su prvi redovi zbog kiše otvorili svoje kišobrane, od kojih „nebitni“ redovi nisu mogli ništa da vide i predstava je mogla da počne.
Festival je otvorila predstava „Odiseja“ Teatra Titanik iz Nemačke, koji je još od ranije poznat domaćoj publici jer je 1994. godine i 2001. godine nastupao na BITEFU. Homerova „Odiseja“ je početna tačka za ovaj spektakl z kojoj bezosećajni reditelj putujuće pozorišne trupe želi da postavi svoju verziju klasičnog štiva, gubeći se tokom procesa u svom bizarnom svetu. Sve počinje sa grčkim restoranom brze hrane „Posejdon gril“ koji se nalazi na putu šleperu kojim se transportuje opremu pozorišne trupe. Šleper se pretvara u pozornicu i drama počinje. Trupa igra bizarno postavljenu „Odiseju“ sve dok uvređeni vlasnik restorana ne otpočne osvetu. Predstava se razvija iz velikog kontejnera u kojem je smešten čitav kosmos čudnih stvari. Iz kontejnera izleću sanduci koji nose nazive Kirka, Had, Itaka, Odisej ili kiklopi, i otkrivaju fascinantan svet „Odiseje“. Šleper se pretvara u mobilnu scenografiju, stranice se otvaraju i vozilo se uz pomoć hidrauličkog sistema menja iz borda koji  se ljulja u grčki hram. Uz pomoć zapanjujućih efekata, plamenova koji bukte u Hadovoj kovačnici, vode koja kulja iz toaleta, ogromnih mlazeva krvi koji šikljaju iz Kiklopovog oka i preklanih ovčjih vratova, dve razbijene WC šolje, jakih vetrova, oluje konfeta i vatrometa, priča postaje gotovo opipljiva i do krajnosti prenaglašava krvožednost mita.

„U našim predstavama koristimo spektakularne specijalne efekte da proizvedemo naročitu atmosferu. Inventivnost grupe je u ovome bezgranična, stubovi vatre, eksplozije konfeta, vodene zavese, magla i dimni efekti… Međutim, specijalni efekti nisu sami sebi svrha, već su pažljivo odabrani i koriste se samo ako zaista pomažu da se dočara priča ili situacija. Oni čine značajan deo čulnog utiska o našim predstavama,“ – kažu članovi Teatra Titanik.

Drugog dana prikazana je predstava „Grad“ po tekstu Marine Milivojević – Mađarev, u režiji Sunčice Milosavljević, a u izvođenju pozorišta „PATOS“ iz Smedereva. Ova drama je deo regionalnog istraživačkog projekta „Mit kao sudbina“ u okviru kojeg su umetnici sarađivali sa naučnicima na procesu dekonstrukcije mitskog nasleđa. Pozorište PATOS se bavilo lokalnim mitom o gradnji smederevske tvrđave, kojim dominira mitski lik Proklete Jerine. Uprkos istorijskim pokazateljima o političkoj nadmoći despota Đurađa Brankovića, u mitovima je ključno mesto zauzela njegova žena, grčka princeza Irina, koja je prema legendama donosila glad, smrt i nesreću Srbiji. Sličnost sa bračnim parom Milošević se na jedan stidljiv način nazire u predstavi, ali je celokupna loša izvedba, sa sve turskim vojnicima koji liče na nindža kornjače, bacila senku na dobru početnu ideju. Zato ne treba da začuđuje da je skoro pola publike napustilo predstavu pre kraja. Popravni ispit smederevsko pozorište „PATOS“ i režiserka Sunčica Milosavljević imali su posle nekoliko dana predstavom „Mali princ“, kojom su malo popravili utisak.

Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada predstavilo se komadom „Godo na usijanom limenom krovu“ po tekstu Branka Dimitrijevića, koji je autor knjige „Oktobarfest“ (po kojoj je snimljen istoimeni film) i u režiji Nikole Zavišića. Tri para u ovoj romantičnoj komediji po motivima poznatih dramskih dela Beketa, Marivoa i Tenesi Vilijamsa, provode vreme na krovu jedne višespratnice, gde ratuju sa urokljivim pticama, gromovima, strujom i vanzemaljcima, što izuzetno podseća na film „Kad porastem biću kengur“ Radivoja Andrića, u kojem se ekipa takođe okuplja na vrhu zgrade, gde se opija i priviđaju im se vanzemaljci. Publika je odlično reagovala na ovaj zabavan i zanimljiv komad, koji na jedan autoironičan i dinamičan način kritikuje današnje srpsko društvo.

Moderan festival se ne bi mogao zamisliti bez queer elemenata, a njih je obezbedilo Kruševačko pozorište predstavom „Dundo Maroje“ u režiji Kokana Mladenovića. Komedija Marina Držića smeštena je u ambijent Kaznenog zavoda, gde sve uloge u predstavi glume muškarci (kao u stara loša Šekspirova vremena) za specijalne goste, među kojima je i ministar policije, tako da je publika u Smederevu gledala predstavu u predstavi. Zbog poznatih glumačkih imena, kao što su Branislav Trifunović, Dejan Tončić, Miloš Samolov…, veliki broj gledalaca u Malom gradu smederevske tvrđave želeo je da gleda ovu predstavu, tako da se opet javio problem nedostatka mesta za sedenje. Izvođenje komedije u zatvoru, gde glumci imaju dvostruku ulogu, zatvorenika i glumaca, omogućilo je da se na jedan zanimljiv način spoji raskošno doba renesanse sa životom u kaznenom zavodu, koji prati odličan humor uz jako oskudne tehničke rekvizite kao što su metle, klupe, četke, štipaljke koji su jako inteligentnu iskorišćeni u predstavi dajući joj na zanimljivosti. Muškarci u ženskim ulogama su apsolutno briljirali, naročito Miloš Samolov u ulozi Petrunjele. Svakako je interesantno da je dovoljno da se muškarac samo pojavi na sceni obučen kao žensko, a da ništa ne govori, i da publika dobije napad smeha.

Pozorišna kompanija „Strange Fruit“ iz Melburna, koja je prešla više od 15 hiljada kilometra da bi izvela polusatnu predstavu „Apsolutni biser“ zadivila je prisutne na gradskom trgu u Smederevu. Ova trupa ima jedinstven stila rada u spoju pozorišta, plesa i cirkusa, koji se postiže zahvaljujući jedinstvenim spravama za izvođenje u vazduhu. Glumci su podignuti na vrh savitljivih podupirača visokih 5 metara, originalno dizajniranih za rad kompanije, i tako stvaraju suptilan umetnički rad, njišući se i lebdeći kroz vazduh, očaravajući publiku do potpune fascinacije. Isprva nadahnuti slikom polja žita koje se povija na povetarcu, izuzetna snaga i fleksibilnost visokih podupirača omogućava glumcima da se pod nemogućim uglovima savijaju i njišu u hipnotišućem plesu.

Šekspir. Prva pomisao jeste dosada. Druga bi bila mizoginija, naročito ako je u pitanju komad „Ukroćena goropad“, u kojoj muškarac fizički prevaspita ženu. Ali, Narodno pozorište iz Niša odlučio se da publici festivala prikaže moderno čitanje Šekspirovog dela „Bura“. Moderno čitanje u ovom slučaju znači da se količina dosade udvostručuje, iako je predstava obogaćena inovativnim scenskim elementima kao što su upotreba kolica iz supermarketa, kao simbola pokretnog kaveza za čoveka koji je postao obezvređena roba, sadomazohističkim momentima i čudnovatim pojavljivanjem duha Arijela. Ali meni to jednostavno nije pomoglo da u predstavi makar malo uživam. Šekspir, izgleda nije my cup of tea.

Poslednja predstava bio je projekat Teatra MIMART „Iluminacije“, koji je nastao 2001. godine sa ciljem da promoviše ulični teatar i ambijentalni performans u gradovima Srbije. Ovaj performans na momente osvetljava istoriju i mitove Smedereva, na putu do budućnosti, maštanja i zadovoljstva. Na glavnom trgu ljudi se sreću sa kostimima i različitih vremenskih epoha, i tako nastaje vanvremenski ritual koji nudi apstraktne simbole koji se mogu tumačiti na razne načine, što omogućava komunikaciju s građanima koji postaju deo događaja.

Odmah nakon završetka prvog festivala organizatori su počeli da razmišljaju o drugom i koje bi pozorišne trupe mogli da dovedu sledeće godine u Smederevo. „Tvrđava teatar“ je izuzetno bitan događaj, naročito u kontekstu decentralizacije kulturnih događaja i nadam se da će postati tradicionalni događaj. Unutrašnjost Srbije je gladna kulturnih događaja i ovakvi festivali su joj i te kako potrebni. S druge strane Beograd mora da nauči da neke događaje mora da prepusti provinciji i da je podrži u kulturnom razvoju, jer kulturna ponuda ne sme da bude koncentrisana na jednom mestu.

Branislava Liješević – umetnički direktor festivala

Fascinirana velikim broje posetilaca

Ideju za festival je dobilo troje ljudi koji su sada članovi saveta festivala, Vida Ognjenović, Slobodan Šuljagić i predsednik opštine Smederevo, Predrag Umičević. Nakon izvođenja opere „Faust“ u tvrđavi prošle godine u avgustu, Vida Ognjenović je zadivljena lokacijom predložila da su u njoj održava pozorišni festival. Mene su pozvali da budem umetnički direktor jer sam dvadesetak godina u profesiji, i tako su počele intenzivne pripreme da se festival organizuje. Sve se to dešavalo pre ekonomske krize. Računali smo na podršku velikih firmi, ali smo vremenom zbog krize ostajali usamljeni u oduševljenju da se napravi festival, ali nismo odustajali. Ministarstvo kulture nas je podržalo jer je smatralo da je ambijentalni pozorišni festival nešto originalno. Takav festival je nedostajao Srbiji, naročito u tako lepom prostoru kao što smederevska tvrđava. Ljudi ne znaju kako ona izgleda. Znaju da postoji, ali ne znaju kako izgleda i mislim da će ljudi koji dolaze sa strane biti oduševljeni njome.

Potpuno sam fascinirana velikim brojem posetilaca. Na početku sam mislila da ćemo imati problem, da će biti poluprazno. Ipak je prva godina, program nije namenjen svima. Veliko je priznanje kada vam na predstavu dođe puno ljudi.

Već se razmišlja o organizovanju drugog festivala sledeće godine i nesvesno se gledaju sajtovi pozorišta koja bi mogla da gostuju. Pokazali smo potencijal prostora i grada i mislim da ćemo imati puno više entuzijazma za pravljenje drugog festivala. Smederevo će biti konkurent drugim festivala. Pogrešno je misliti da mala mesta ne mogu da naprave ono što metropola može. Ako postoje ljudi u gradi koji će podržati ideju onda se može promeniti ritam grada i da se naprave velike stvari.

Dragoljub Martić – direktor festivala

Tvrđava s ogromnim turističkim i kulturnim potencijalom

Smederevo je grad sa bogatom kulturnom tradicijom. Ne treba zaboraviti da su na dvoru Despota Đurđa, pre više od pet vekova,  gostovale pozorišne trupe iz celog regiona. Aktuelna ekonomska kriza, na žalost, itekako utiče na kulturnu ponudu grada. Kulturni život Smedereva je, kao uostalom i u drugim gradovima, u direktnoj zavisnosti od ekonomske situacije. Međutim, problem nedostatka sredstava se  kompenzuje angažovanjem ljudi koji svojim dobrim idejama i dobrim planiranjem uspevaju da iz tog oskudnog finansijskog temelja izvuku maksimum kulturnih dešavanja. Podsetio bih na festival „Patosofiranje“ koji je jedini program u ukupnoj kulturnoj ponudi Smedereva i okoline koji se promišljeno i planski obraća mladoj i urbanoj publici, i stvara konkretne prilike i uslove za obrazovanje i informisanje mladih koji gaje umetničke sklonosti i afinitete u oblasti savremene umetnosti: pozorišta, muzike, plesa, itd. Ove godine je bilo oko 40 programa u kojima je učestvovalo stotinu učesnika iz inostranstva koji su došli o svom trošku i bez honorara. Tu je i pozorišni festival „Nušićevi dani“ koji je ove godine doveo u Smederevo predstave koje potpuno opravdavaju ovogodišnji festivalski koncept „ Na Nušićevom tragu“, pa smo imali priliku da vidimo raznolike žanrove kojima se i Nušić bavio u svom stvaralaštvu. Svakako treba pomenuti i festival „Smederevska pesnička jesen“ koji okuplja najeminentnije pesnike iz celog sveta.

Smederevo je grad sa velikim brojem kulturnih dešavanja, , kao što su „Smederevske svetosavske svečanosti“, „Dani harmonike“, „Saksofonijada“, „Kulturno leto“, „Smederevska jesen“, dečiji festival „DEDAR“, „Likovna kolonija grafike“, „Bijenale likovnih umetnosti“, i kao takav ima ogromne potencijale za razvoj festivalskog turizma. Jedan od najznačajnijih istorijskih objekata sa ogromnim turističkim i kulturnim potencijalom je svakako tvrđava. Otuda i ideja o osnivanju festivala „Tvrđava teatar“ sa ciljem revitalizacije ovog atraktivnog prostora. Osnovna ideja ovog festivala je da obogati kulturni život Srbije i da ga učini široko dostupnim. Ono što je najvažnije kod festivala „Tvrđava teatar“ je, osim prelepog ambijenta, i publika koja je pokazala ogromno interesovanje za programe. Publika i prelepi ambijent tvrđave su, u stvari, glavni akteri festivala „Tvrđava teatar“.