Nin: Srbija i NATO: Tražeći put na Zapad

Ima li Srbija izgrađen stav o tome da li uopšte želi u NATO ili ne? I zašto se politička elita ne izjašnjava povodom činjenice da je velika većina građana protiv pristupanja NATO-u?

Kada sledećeg proleća pozivnice za prijem u puno članstvo NATO-a dobiju Hrvatska, Makedonija i Albanija, Srbija će, zajedno sa Crnom Gorom i Bosnom, ostati u dobokom bezbednosnom ofsajdu. Prilično daleko od regularne pozicije u jedinom preostalom svetskom bloku. Naša pozicija prema NATO-u dramatično se promenila od 1999. i te nulte tačke kada je najmoćniji vojni savez svoju snagu i odlučnost demonstrirao bombardovanjem Srbije, a delimično je poboljšana posle letonskog samita prošlog novembra, kada smo prilično neočekivano primljeni u Partnerstvo za mir. Tada je postojala odluka Vrhovnog saveta odbrane da želimo u Partnerstvo za mir a i Goran Svilanović je, 2002. godine, kao ministar spoljnih poslova u pismu Džordžu Robertsonu, generalnom sekretaru NATO-a, zvanično zatražio prijem Srbije u PzM. Sada, međutim, još uvek ne postoji nijedna odluka bilo kog državnog organa koja bi definisala da li Srbija zapravo želi da bude deo NATO-a ili ne želi. Crna Gora, na primer, usvojila je prezentacioni dokument u kome piše da je članstvo u NATO-u „od izuzetnog značaja za Crnu Goru“. „Crna Gora izražava spremonost da doprinese u borbi protiv terorizma i očuvanju mira u svijetu, pa je odlučna da zajedno sa NATO-om izgrađuje operativne sposobnosti svojih snaga“, piše u dokumentu koji je donela Vlada Crne Gore. U Srbiji ne postoji nikakav sličan dokument koji obznanjuje takvu ili neku možda sasvim suprotnu odluku. I tu je sad raskorak između naše političke elite i onih koje ona predstavlja. Procenat podrške ulasku Srbije u NATO među građanima Srbije znatno je manji od procenta protivljenja, ali oni koji odlučuju Srbiju polako usmeravaju ka NATO-u.

Najkonkretniji u tom smislu je bio Zoran Živković, koji je 2003. kao premijer Srbije prilikom posete SAD ponudio Amerikancima hiljadu srpskih vojnika za mirovne misije u Iraku i Avganistanu. Konkretna ponuda koja uključuje čak i „bratstvo po krvi“ je jezik koji pragmatični Amerikanci najbolje razumeju pa je državni sekretar Kolin Pauel prokomentarisao da Živkovićeva izjava pokazuje odgovoran pristup u rukovodstva Srbije.

Nije to, međutim, bio odgovoran pristup Srbije već solo-akcija Zorana Živkovića. Da je država usvojila Živkovićev pristup, danas bismo verovatno imali dobre izglede da s početka 2008. i mi očekujemo poziv iz Brisela. Međutim, iza Živkovićeve odluke nije stajala ni vojska, ni srpska javnost a verovatno ni cela vlada koju je, posle Đinđićevog ubistva, predvodio. Premijerova neodgovornost kritikovana je sa svih strana čak su i najveći pobornici evroatlantskih integracija poput SPO-a govorili o skandaloznoj Živkovićevoj ponudi a kad je video šta je uradio, i sam Živković je pokušao da se opravda objašnjavajući da je on zapravo vojnike ponudio Kofiju Ananu a ne NATO-u ili Americi.

Tako se završio pokušaj da preskočimo nekoliko stepenica u putu ka NATO-u. Nastavilo se sa tihim približavanjem. To se pre svega odnosilo na reformu vojske. Vojska, koja svoje ratne karte i dalje crta tako što su naši crveni a neprijatelji plavi (po ugledu na praksu koju je uspostavila Crvena armija), polako je počela da dobija pohvale iz SAD. Roj Staford, profesor Nacionalnog ratnog koledža SAD u Vašingtonu, izjavio je kako je impresioniran napretkom koji su postigli srpsko Ministarstvo odbrane i oružane snage a grupa američkih kongresmena izvestila je predsednika Džordža Buša „kako je sistem odbrane u Srbiji za neverovatno kratko vreme usklađen sa novom demokratskom i evroatlantskom orijentacijom“.

Izabrana je i oblast za koju bismo želeli da budemo specijalizovani u okviru atlantskih integracija: vojna medicina. Sticajem okolnosti imali smo ratno iskustvo, imamo kvalitetne lekare koji nisu dobro plaćeni u ovoj zemlji i procena je da bi bili spremni da budu angažovani u vojnim misijama. A zatim, tu su inženjerijske jedinice kao oblast u kojoj Vojska Srbije takođe vidi sebe.

U političkim prepucavanjima koja prate formiranje vlade jedno od najželjenijih mesta je mesto ministra odbrane a spekuliše se i sa mogućnošću smene načelnika Generalštaba Zdravka Ponoša. Da li to znači da bi neke političke stranke, konkretno DSS, možda mogle da odustanu od pronatovskog puta? Slobodan Milosavljević, visoki funkcioner DS-a, nedavno je izjavio da je insistiranje na smeni Ponoša totalno nelogično „jer je on moderan oficir prozapadne orijentacije koji uživa poverenje partnera iz zapadnih zemalja i čelnika NATO-a“.

Prema mišljenju našeg sagovornika iz vojske, sadašnja borba za mesto ministra odbrane ima utemeljenje pre svega u tome što će se u narednom mandatu prodavati vojna imovina. To da bi DSS možda želeo da promeni sadašnju orijentaciju vojske, kaže, skoro je neverovatno. „Ne verujem da bi do nekih radikalnih promena moglo da dođe čak ni kad bi radikali došli na vlast.“

Radikali su najveći zagovornici našeg oslanjanja na Rusiju a delikatan politički trenutak u kome su svi pogledi usmereni ka Moskvi verovatno je razlog što se naša pronatovska orijentacija glasno ne saopštava. Uostalom, treba se setiti kako je na javnom servisu odmah posle same informacije da smo primljeni u Partnerstvo za mir objašnjeno kako je to organizacija kojoj pripada i Rusija.

Dakle, kao što su se nekada države učlanjivale u NATO iz straha od Rusije, osnosno SSSR-a, tako mi sada da ne bismo naljutili Rusiju, ne govorimo mnogo o pristupanju NATO-u.

A koliko je naša država ozbiljno posvećena, s jedne strane, ulasku u severnoatlantski vojni savez, a s druge strane, negovanju odličnih veza sa Rusijom, najbolje govori to što već skoro godinu dana naša ministarstva odbrane i spoljnih poslova nemaju status pravnih lica, a pri tom nemam ni ambasadora u Moskvi. Aleksandar Radić, vojni analitičar, urednik vojnog biltena „Defence security“. Božidar Delić, general u penziji, poslanik Srpske radikalne stranke. Predrag Azdejković, član nevladine organizacije „Ne(u)NATO“.

1. Ima li NATO smisao postojanja nakon završetka hladnog rata?

Radić: NATO ima svoje probleme ali ta analiza nas prevazilazi. Srbija nije u poziciji da definiše globalna pravila igre. Mi imamo marginalnu ulogu, istorija sveta ide mimo nas. To možda zvuči pomalo defetistički ali to su činjenice. Mi smo iskusili šta znači sukobiti se sa globalnim interesima i ispred sebe imati NATO. Sa te strane Srbija i Srbi kao narod imaju najviše iskustva zbog čega treba biti sa takvom organizacijom, a ne protiv nje.

Delić: Prestankom postojanja Varšavskog pakta izgubio se i smisao postojanja NATO-a. Danas, Nato predstavlja oruđe koje služi za zaštitu američkih interesa širom sveta.

Azdejković: NATO savez od raspada istočnog bloka 1989. godine gubi svrhu svoje dalje egzistencije. Međutim, umesto prestanka postojanja, ta alijansa zadaje sebi nove ciljeve i zadatke. U nedostatku „neprijatelja“ s kojim bi se trkao u naoružanju i kako bi opravdao razloge svog postojanja, NATO se okreće borbi protiv terorizma. Zanimljivo je kako se paralelno s tim novim zadatkom razvija i pretnja od terorističkih napada i povećava broj terorističkih akcija u zemljama članicama NATO-a.

2. Da li članstvo u NATO-u podrazumeva veće izdatke za vojsku, pogotovo u smislu eventualne obaveze kupovine oružja i vojne opreme?

Radić: Postoji opšti kriterijumi koliko procenat od nacionalnog dohotka se izdvaja za vojsku. Standard je približno dva procenta, u zavisnosti od ambicije i ekonomske snage zemlje. Mi, dakle, ne menjamo sumu koju trošimo, već samo sa tim istim sredstvima koje imamo uspostavljamo vezu sa strancima. Postoje, naravno, standardi NATO-a koje vim orate da ispunite ali koliko ćete ljudi držati pod oružjem, koja ćete sredstva birati, to sve zavisi od nacionalne politike. Grčka i Turska, na primer, iako obe u NATO-u, smatraju da postoji realna opasnost od međusobnog sukoba i za vojsku izdvajaju znatno više nego članice NATO-a u zapadnoj Evropi. Ali to je njihova odluka, njihova specifičnost i to NATO poštuje.

Delić: Članstvo u NATO-u podrazumeva velike izdatke. Rumunija i Bugarska, na primer, dok du bile samo u Partnerstvu za mir, imale su popuste na troškove logistike i boravka njihovih vojnika u misijama u Iraku i Avganistanu. Od kad su punopravni članovi NATO-a plaćaju sve. Takođe, članstvo u NATO-u podrazumeva prilagođavanje čitavog sistema vojske NATO standardima i to košta. Praksa NATO-a je i da poklanja isluženu opremu zemljama sa malim budžetom ali je održavanje te opreme veoma skupo. Dakle, besplatno dobijete tenk a papreno plaćate municiju i rezervne delove.

Azdejković: Troškovi članstva u NATO alijansi uključuje mnoge stavke kao što su članarina u savezu, profesionalizacija vojske, kupovina oružja i vojne opreme po NATO standardima, prilagođavanje komunikacijskih sistema, vazdušne kontrole, avijacije i pratećih objekata, prilagođavanje puteva, železnica, gasovoda, skladišta naftnih derivata, luka i aerodroma NATO standardima, troškove učestvovanja u NATO operacijama u inostranstvu kao i u vežbama.

3. Da li bi naše članstvo u NATO-u doprinelo većim stranim ulaganjima u Srbiju?

Radić: Investitor koji ulaže svoj novac želi da ima pravne i bezbednosne garancije. A to je značaj koji NATO indirektno proizvodi. Kad vi krenete u bezbednosno povezivanje, onda je to dobar znak da želite da poštujete svetska pravila igre. Pa iako se to ne podrazumeva, jasno je da je za zemlje u tranziciji put u NATO ujedno i put u Evropsku uniju. Kritičari kažu da postoje izuzeci ali ne možemo iz pozicije srpske ekonomije i urušenog samopoštovanja da se merimo sa Švajcarskom ili Norveškom.

Delić: Zbog rovite, nejasne političke situacije, investitori se ne odlučuju da ulažu novac u Srbiju. Samim ulaskom u NATO verovatno bi došlo do nekih ulaganja u namensku industriju ali sumnjam da bi to dovelo do većih ulaganja u druge grane industrije.

Azdejković: Ulaskom Srbije u NATO neće se ništa specijalno promeniti kada su u pitanju strana ulaganja. Činjenica da je Srbija članica NATO-a ne donosi ništa novo, kao što biti član biblioteke ne znači automatski da ste načitani.

4. Da li NATO štiti od terorizma ili, naprotiv, povećava rizik od eventualnih terorističkih napada?

Radić: NATO je nastao mnogo pre nego što se pojavila ova teroristička opasnost. Nemaju sve NATO zemlje jednak odnos prema islamskom ekstremizmu; neke uživaju simpatije među islamskim zemljama, neke su s njima u dubokoj konfrontaciji. Od nas niko ne očekuje da se odmah postavimo na jedan ili drugi način. Dakle, pitanja zaštite od terorizma i članstvo u NATO-u nisu direktno povezani.

Delić: Učlanjenjem u NATO i eventualnim slanjem naših vojnika na krizna žarišta u Avganistan ili kako se sada situacija razvija možda i u Iranu, samo bismo povećali rizik da i naša zemlja postane meta terorističkih napada.

Azdejković: Od kada nas NATO štiti od terorizma, teroristički napadi su se povećali. Na meti terorista su najčešće zemlje članice NATO alijanse.

5. Kako bi se naše članstvo u NATO-u odrazilo na odnose sa Rusijom?

Radić: Rusija je svesna situacije da je Srbija ostala u začelju širenja NATO-a i da je NATO jedini mogući put. Ali ako se opredelimo za taj put, ne smemo da ograničimo komunikaciju na Brisel već, naprotiv, treba da održavamo dobre odnose i sa drugim zemljama, posebno sa Rusijom. Održavanje jakih veza sa Rusijom i ulazak u NATO nije nespojivo.

Delić: Od najvećeg moguće značaja za Srbiju su odnosi sa Rusijom. Trenutna situacija oko Kosova i Metohije pokazuje da je Rusija najveća garancija naših interesa i naš primarni zadatak treba da bude uspostavljanje čvrstih veza sa Rusijom a tek na sledećem nivou održavanje što je moguće boljih odnosa sa zapadnim NATO zemljama. Stavljanje NATO-a z prvi plan i potiskivanje Rusije ne bi bilo dobro po Srbiju.

Azdejković: Koji odnosi? Odnosi Rusije i Srbije su se sveli na to da Rusija svaki put uspe da profitira na račun Srbije. Rusija se nije posebno suprotstavila NATO intervenciji, samo je zažmurila na jedno oko i to sigurno lepo naplatila.

6. Kako bi članstvo u NATO-u uticalo na stabilnost u regionu?

Radić: Jedina prava garancija stabilnosti je članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji. Tek onog dana kada budu povezani interesima i kada budu upućeni jedna na drugu, Hrvatska i Srbija će imati zdrave odnose. Nije reč o tome da će NATO u nekoj hipotetičkoj situaciji da interveniše u korist Hrvatske ili Srbije nego je ideja da povezanost interesa bude efikasna barijera stvaranju konflikata.

Delić: Zbog objektivno malih potencijala Srbija van NATO-a ne bi mogla destabilizujuće da deluje na region. Isto tako, ne vidim da bi nam NATO doneo veću sigurnost u region. Uostalom, najuticajnije zemlje NATO-a su najveći pobornici nezavisnosti Kosova i Metohije a takva odluka bi potpuno destabilizovala region.

Azdejković: Situacija u regionu se ne bi posebno promenila. Ako Srbija uđe u NATO, tamo će je već čekati sve ostale države iz regiona.

7. Šta može biti alternativa NATO-u?

Radić: Srbija mora da bude svrstana, Srbija mora da traži saveznike, mora da uspostavlja formalne veze s njima. Onog trenutka kada bi se pojavili neki alternativni savezi, onda bismo mogli o tome da pričamo ali sada, 2007. postoji samo jedan blok i Srbija treba da bude njegov deo.

Delić: Alternativa je uspostavljanje čvrstih veza sa Rusijom. S obzirom na stanje naše ekonomije, Zapad svakako nije tržište kome bismo mi imali šta da ponudimo dok sa Rusijom imamo sporazum o specijalnim trgovinskim odnosima. Sada i hrvatske i slovenačke firme investiraju u Srbiju zbog toga što nemaju mnogo šta da ponude Zapadu ali i da bi svoje proizvode, kao srpske, lakše mogle da plasiraju na rusko tržište. I bezbednosno, Rusija, a to nije ona Rusija s kraja devedesetih već ponovo jedna jaka, ozbiljna država, može da predstavlja veću garanciju bezbednosti nego od Amerike potpuno instrumentalizovani NATO.

Azdejković: Alternativa koju promoviše kampanja „Ne(u)NATO“ jeste aktivna neutralnost i demilitarizacija čitavog regiona (ukidanje vojske u svim zemljama u regionu). Austrija, Švajcarska, Finska, Švedska i Irska su neutralne i veoma uspešne bez ikakve pomoći NATO alijanse. Neutralnost ne znači sebičnu izolovanost već preuzimanje odgovornosti za stvaranje mira kroz nenasilne strategije i političku medijaciju među stranama u sukobu. Neutralnost je takođe mnogo jeftinija.

8. Treba li ignorisati činjenicu da je NATO bombardovao Srbiju 1999. godine?

Radić: To se, nažalost, desilo, to je istorijska činjenica ali ne smemo ostati taoci te činjenice. Mi smo možda baš to trebali da iskoristimo kao mehanizam koji bi nam omogućio lakšu afirmaciju. Nešto što bi diskretno ali ipak realno omogućili da se ubrza proces integracije i da se prema nama pokaže neki drugačiji senzibilitet.

Delić: To je bila nelegalna, nelegitimna akcija sprovedena bez odluke Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. To ne smemo zaboraviti i to moramo imati u vidu prilikom eventualne odluke o pristupanju toj organizaciji.

Azdejković: NATO je sproveo agresiju koja je bila ilegalna po brojnim internacionalnim zakonima. Bačeno je preko 20 hiljada bombi i raketa. Hiljade civila je ubijeno i ranjeno. NATO je bombardovao civilnu infrastrukturu. NATO intervencija je dovela do ekološke katastrofe u Srbiji i regionu. Korišćena su oružja koja su zabranjena Haškom i Ženevskom konvencijom i Nirnberškim sporazumom, kao što su rakete sa osiromašenim uranijumom. I to svakako ne treba ignorisati, niti zaboraviti.

9. Da li pitanje eventualnog ulaska u NATO treba proveriti na referendumu?

Radić: Ovde je reč o ispitu koji treba da poliži srpska politika na putu prema pravoj veternizaciji i zato smatram da treba ići na referendum. Naša politička elita treba da na jedan snažan, argumentovan, odgovoran način, ne nekakvom demagogijom, ubedi javnost da treba da uđe u NATO. To je test političkog sazrevanja. Ako mi imamo politiku koja bi mogla da pravda ulazak u NATO zemlje koju je on bombardovao, onda je to politika spremna da uđe u Evropsku uniju.

Delić: S obzirom da je ovo pitanje od najvećeg mogućeg značaja, najbolja i najčistija situacija bi bila da se to pitanje iznese na referendum i da se građani Srbije jasno izjasne o tome.

Azdejković: Kampanja „Ne(u)NATO“ insistira da se pitanje eventualnog ulaska Srbije u NATO proveri na referendumu, pod uslovom da se građankama i građanima omoguće objektivne informacije o tome šta je NATO, šta znači ulazak u taj vojni pakt, koliko to košta, čemu služi i do čega dovodi.