Borba: Život i smrt beogradske gej parade

Piše: Predrag M. Azdejković

Dan pre nego što je trebala da se održi, Povorka ponosa je otkazana, odnosno zabranjena, odnosno odložena na neodređeno vreme, sve zavisi kako posmatramo na stvar. Iako je Organizacioni odbor tokom čitavog procesa organizacije ponavljao da ima odličnu saradnju sa policijom i državnim organima, na vanrednoj konferenciji za novinare je saopšteno da policija nije u mogućnosti da obezbedi skup u centru grada i da su predložene dve alternativne lokacije, Ušće i plato ispred Palate Srbija. Kasnije se u medijima pojavila i opcija plovidbe brodovima (slično kao u Amsterdamu). Ti predlozi su s gnušanjem odbijeni, a javnosti je objašnjeno da je skup de fakto zabranjen. Krivica za takvu situaciju delimično je svaljena na medije koji su prethodnih nekoliko dana (bespotrebno) zastrašivali javnost.

Ideja o paradi rodila se krajem februara, nakon protesta za vreme projekcije filma „Milk“ na Festu, kada se nekoliko desetina ljudi okupilo da protestuje zbog zabrane održavanja konferencije Gej strejt alijanse (GSA) od strane uprave Centra „Sava“. Ova ideja, koju je sve vreme zastupala GSA, se skoro mesec dana provlačila po štampanim i elektronskim medijima, dok su ostale grupe pokušavale da zakažu sastanak kako bi se o toj ideji razgovaralo. Do sastanka je došlo tek kada se u javnosti dovoljno izgradila pozicija GSA kao organizatora i inicijatora parade. Održan je sastanak između Labrisa, koji je organizovao paradu 2001. godine, i GSA. Na zajedničkoj konferenciji za novinare krajem aprila objavljeno je da su te dve grupe potpisale Memorandum o saradnji i da se parada planira za leto. Kasnije su se Organizacionom odboru priključili Queeria centar, Queer Beograd, Gayten LGBT… Gej lezbejski info centar je tada bio jedina grupa koja je bila protiv organizovanja parade i više puta ponavljala da je parada organizovana zbog ličnih političkih ambicija pojedinih aktivista. Gej lezbejska populacija nikada nije konsultovana da li i kakav Pride želi, već joj je ta ideja nametnuta. Kasnija istraživanja na gej lezbejskim sajtovima i forumima su pokazala da LGBT populacija još uvek nije spremna za paradu. Povorka ponosa se simbolično vezuje za pobunu u Stonvolu u Njujorku 1969. godine protiv policijske i državne represije, ali je ironično da je četrdeset godina posle u Beogradu Povorka ponosa u senci konstantnog insistiranja organizatora da se odlično sarađuje sa državom i da će povorka imati odlično policijsko obezbeđenje. Nažalost, na kraju se ispostavilo da je to bila samo farsa.

Krajem maja meseca Organizacioni odbor je saopštio da je iz njegovog rada isključena Gej strejt alijansa nakon što je predsednik te organizacije javno objavio da će se parada održati 23. avgusta, a da nije konsultovao ostale članove odbora. Organizacioni odbor je saopštio da je takav čin ozbiljno ugrozio bezbednost učesnika i organizatora manifestacije i da je GSA pokazala da su joj političke ambicije i samopromocija ispred interesa celokupne LGBT populacije. Kako su pokazale ankete na srpskim gej portalima ovaj skandal je umanjio ionako slabu podršku koju je parada imala kod pripadnika LGBT populacije. Mediji su jedno vreme spekulisali da će se u Beogradu organizovati dve parade, ali je na kraju GSA saopštila da se povlači iz bilo kakve priče o paradi.

Organizacioni odbor je početkom juna najavio da je naručena Studija izvodljivosti o datumu i mestu održavanja te manifestacije, koja će dati odgovore na pitanja o najoptimalnijim rešenjima kako bi skup bio bezbedno organizovan. Usvojen je i logotip manifestacije čiji je motiv Ušće i slogan Vreme je za ravnopravnost. Studija je završena sredinom jula i objavljeno da se manifestacija planira za 20. septembar. Parada je preko noći postala Povorka ponosa, jer se smatralo da reč parada ima negativnu konotaciju u javnosti. Detalji studije nikada nisu javno objavljeni u celosti. Iako je GSA kritikovana i izbačena jer je datum iznela nekoliko meseci ranije, ovaj istovetni postupak Organizacionog odbora nije okarakterisan kao ugrožavanje bezbednosti učesnika. Na toj konferenciji za štampu za konferencijskim stolom nije bilo nijednog muškarca, što je zabrinulo mušku gej populaciju. Gej lezbijski info centar je više puta pozvao na pomirenje gej lezbijskih grupa, jer se smatralo da je važno rešiti postojeće konflikte i nastupati jedinstveno kada je reč o Povorci ponosa, ali je predlog ignorisan.

Početkom avgusta Dragan Đilas je izjavio da je “svačije seksualno opredeljenje privatna stvar” i da to opredeljenje treba da ostane u okviru četiri zida, kao i da ne vidi razlog zašto bi neko na taj način pokazivao seksualne sklonosti. Organizacioni odbor se uopšte nije osvrnuo na diskriminatorne izjave Dragana Đilasa, dok su kritiku uputile druge nevladine organizacije, pojedini mediji i GLIC.

Nakon što je objavljen tačan datum povorke i njeno održavanje postalo izvesno, Beograd je preplavljen anti-gej grafitima koji pozivaju na ubijanje pripadnika muške gej populacije i nasilno prekidanje manifestacije, koje su mahom potpisivale navijačke grupe. GLIC je slučaj prijavio FIFA i UEFA i zatražio od domaćih fudbalskih klubova da se ograde od grafita mržnje. Pod pritiskom medija FK Partizan i FK Crvena zvezda su osudili pozive na nasilje. Na pretnje da će se silom sprečiti održavanje Povorke ponosa reagovali su mnogi, osim tužilaštva koje je saopštilo da nema potrebe za reakcijom i da su to polemički tonovi.

Početkom septembra iz Organizacionog odbora izašao je Queeria centar jer „odsustvo kulturnog i umetničkog sadržaja ne ostavlja dovoljno prostora da se angažuju na organizovanju ove manifestacije“, što dodatno umanjuje legitimitet Organizacionog odbora, jer u njemu više nema gej aktivista. U isto vreme sve više se u javnosti insistira da Povorka ponosa nije provokacija niti paradiranje, da neće biti golišavih ljudi, niti egzibicionizma, već da je u pitanju politički skup.

Kao odgovor Povorci ponosa 12. septembra održana je Porodična šetnja s ciljem odbrane porodičnih vrednosti. Tog vikenda je u Domu omladine planiran Internacionalni festival queer filma „Merlinka“, ali je otkazan „zbog tehničkih problema sa električnom instalacijom“.

Uprkos svim problemima i kontroverzama Povorku ponosa svojim izjavama od samog početka podržavali su ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić, državni sekretar za ljudska prava Marko Karadžić, zaštitnik građana Saša Janković, da bi im se priključio veliki broj javnih ličnosti, među kojima su: Ana Sofrenović, Bebi Dol, Biljana Cincarević, Biljana Ristić, Biljana Srbljanović, Dragan Bjelogrlić, Dušan Makavejev, Gorčin Stojanović, Ivan Tasovac, Katarina Rebrača, Lena Bogdanović, Luna Lu, Maja Uzelac, Mirjana Karanović, Nikola Đuričko, Seka Sabljić, Brankica Stanković, Sonja Vukićević, Srđan Dragojević, Svetozar Cvetković, Teofil Pančić, Vladimir Arsenijević, Želimir Žilnik i mnogi drugi. Snimljeni su i promotivni spotovi koji su se prikazivali na televizijama B92, MTV i RTS.

Takođe, veliki broj nevladinih organizacija je podržao ideju Povorke ponosa. Nevladine organizacije su se klonile čitave priče od kada je GSA izbačena i sukob među LGBT grupa postao javan. Stanje ignorisanja je trajalo sve dok nije uočeno da je Povorka ponosa prevazišla samu sebe i postala sudar dve sukobljene Srbije i dva sistema vrednosti, ali je tada već bilo kasno.

Nekoliko dana pred samu Povorku ponosa objavljena su pravila ponašanja, među kojima je pisalo da će oni koji dođu golišavo odeveni biti udaljeni sa skupa, da će organizatori učiniti sve da se unutar povorke poštuju zakonska i moralna pravila, a da će svi učesnici biti obeleženi narukvicama u duginim bojama, što je izazvalo kritiku javnosti.

Na kraju su  desničari i navijači proslavili pobedu, nevladin sektor se uljuljkao u ulogu žrtve koju toliko voli, dok političari pokušavaju da se stvar što pre zaboravi do neke nove prilike kad sve krene iz početka. Ono što je organizovanje Povorke ponosa pokazalo jeste da LGBT aktivistička scena nije spremna da organizuje ovakav događaj, da nevladin sektor nije spreman da ga podrži, da država nije spremna da ga obezbedi, jedino su nasilnici uvek spremni da taj događaj prekinu i u tome pokazuju sve više inteligencije i spremnosti, a kako i ne bi kada imaju podršku većine građana Srbije. Srbija će imati gej paradu onog trenutka kada nasilnici ne budu imali podršku većine građana Srbije, a za to će biti potrebno još puno vremena.

Boban Stojanović:  Podrška države je bez suštine

Otkazivanje “Povorke ponosa” pokazuje da Srbija nije politički ni demokratski zrela država. Podrška ljudskim pravima koja dolazi iz institucija je deklarativna i bez suštine. Fokus organizovanja sledeće Povorke mora da bude stavljen na druge nevladine organizacije, na grupe koje su nam bliske.

Sa velikim ponosom mogu da konstatujem da se potvrdilo ono na čemu Queeria centar insistira i permanentno radi – javna sfera. Jedini sigurni i pozitivni impuls tokom pripreme Povorke dale su javne ličnosti koje su, pored spotova snimljenih u produkciji Egzita, poslale pozitivnu poruku samoj gej-lezbejskoj populaciji.

Takođe, gej i lezbejski aktivisti više nikada ne smeju da prihvate poniženje u vidu moralisanja i uslovljavanja Parade normativima tipa, budite skromni i ne provocirajte. Parada je višelinearna manifestacija, ona oslobađa širu društvenu zajednicu licemernog odnosa prema seksualnosti i represiji nad njom, a tek malim delom donosi boljitak gej muškarcima i lezbejkama.