E-novine: Socijalizam nije poražen

Intervju: Mercedes Martinez Valdes, ambasadorka Kube u Beogradu

Razgovarali: Marijan Kubik i Predrag M. Azdejković

U razgovoru za e-novine, ambasadorka Kube u Beogradu govori o pedeset godina Revolucije i pola veka američkih sankcija, novom gripu i kubanskom zdravstvenom sistemu, obrazovnoj politici, perspekitvama socijalizma u Latinskoj Americi…

* Socijalizam je, sa SSSR-om, nestao i u svim zemljama istočne Evrope, kao i u nekim zemljama sveta, dok se Kuba ipak još uvek drži socijalističkog kursa. Zašto?

Imajući u vidu događanja u dugoj istoriji borbe našeg naroda – od vremena Hulija Antonija Melje, istaknutog mladog kubanskog revolucionara koga su ubili Batistini žbiri, kao i osnivanje Komunističke partije 1925. godine – socijalističke ideje su na Kubi interpretirane na različit način od onih u SSSR-u i drugim delovima sveta. Komunistička partija Kube nije nastala iz kaprica lidera kubanske Revolucije. To je bilo delo jednog istorijskog trenutka i njeno zrno se začelo mnogo pre revolucionarne pobede 1959. Na početku i u kasnijem razvoju našeg socijalizma, ideje koje ga u našem slučaj čine, veličale su tradiciju borbe iz 19. veka, čiji je najistaknutiji izraz bila ličnost našeg Nacionalnog heroja, Hosea Martija. Tako smo obogatili kubansku socijalističku misao, uključujući osnove ideja preteča naše nacije. Tako se uspostavio tesan odnos između dva izvora iz kojih su iskovane današnje kubanske ideje. Pouka iz tih analiza leži u tome da je, da bi se postigla pobeda socijalizma, potrebno da se on artikuliše duhovnom tradicijom svakog naroda; drugačije nikada ne može da pobedi.
Naš socijalizam ima svoje korene u patriotskoj i antiimperijalističkoj tradiciji koju u najvišem stepenu predstavalja Marti i tu misao, povezanu sa socijalističkim idealom, održao je i obogatio Fidel.
Od kako je 1961. godine proglašen socijalistički karakter kubanske revolucije iz 1959., Kubanci su vodili mnoge bitke u odbranu svog sopstvenog socijalizma, sa dubokim Martijevim, marksističko-lenjinskim i Fidelovim korenima, pred rastućim neprijateljstvom uzastopnih američkih administracija, koje su pribegavale istinskom arsenalu agresivnih sredstava u svojim pokušajima da ga sruše.
Kada su dotadašnje paradigme socijalizma srušene i mnogi mislili da će u kubanskom slučaju doći do domino efekta, kubanski socijalizam nije dozvolio da bude pobeđen gubitkom 75% svoje trgovine, pravednih cena koje su izbegavale nejednaku razmenu koja postoji na međunarodnom tržištu, sigurnih isporuka goriva i sirovina za njegovu industriju, što su postigli u svojim odnosima sa tom zajednicom, i bio je spreman da brani dostignuća naroda oslanjajući se na narod.
Stogodišnja generacija, ona koja je pod rukovodstvom Fidela napala kasarnu Monkada 1953. godine, od tada je održavala ideje kao što su politička sloboda, ekonomska nezavisnost, socijalna pravda, borba i odbrana pravne države i odbrana etike, principa na kojima se zasniva naš društveni sistem.

* Lider kubanske revolucije i dugogodišnji predsednik Kube Fidel Kastro se 2006. godine povukao sa mesta prvog čoveka Kube. Kakvo je njegovo zdravstveno stanje sada i koliki je njegov uticaj na zbivanja u političkom, ekonomskom i društvenom životu Kube?

Sudeći po tome koliko radi i proizvodi, oseća se dobro. Oporavivši se od bolesti, shvatio je da nema dovoljno snage da odgovori obavezama na čelu države i vlade i odlučio je da se ne kandiduje. On je i dalje naš Vrhovni komandant, Prvi sekretar Komunističke partije Kube, ali smo morali da poštujemo njegovu odluku. Fidel nije jedna biološka slučajnost, Fidel je, isto kao i Marti, proizvod svih elemenata koji nas čine kao naciju. Njegovo iskustvo, njegova futuristička vizija u revolucionarnoj borbi, predstavljaju bogatstvo za sve nas koji gradimo revoluciju. Otuda, uz odobrenje Nacionalne skupštine, naš predsednik Raul Kastro se konsultuje sa njim o tako značajnim temama u vođenju zemlje, kao što su one vezane za spoljnu politiku. Za onoga koji pažljivo čita njegova razmišljanja, koja srpski narod može da prati na svom jeziku, preko web strane Ambasade i knjiga u kojima su sakupljena, koje objavljujemo u Beogradu – a druga treba uskoro da izađe – može jasno da vidi njegov uticaj na naš život, na život Kubanaca i svih onih koji na našoj planeti nastavljaju da se bore da bi ovaj bolji svet bio moguć.

* U zemljama poput Venecuele, Bolivije, Nikaragve i Ekvadora na vlast su u poslednjih nekoliko godina došli levičarski lideri. Koliko je uticaj kubanske revolucije zaslužan za to i šta je po vama razlog što su levičarski političari sve popularniji u Latinskoj Americi?

Komandant Fidel Kastro je 26. septembra 2008. napisao: „Bušov demokratski kapitalizam ima tačan odgovor: Ćavezov demokratski socijalizam. Nije bilo tačnijeg načina da se izrazi velika kontradikcija između severa i juga naše hemisfere, između ideja Bolivara i Monroa.“ U tome se ogleda popularnost levičarskih i progresivnih političara našeg kontinenta, u tome što, između ostalog, više vole da daju prednost velikim masama bezemljaša i onima eksploatisanim tokom godina neokolonijalizma, pred obiljem jednog iracionalnog modela potrošnje, u tome što žele opismenjene, obrazovane narode sa pravom na besplatan sistem zdravstvene zaštite, a ne galopirajuću nezaposlenost, dostupnost socijalnog i zdravstvenog osiguranja malobrojnima, što više vole da sami upravljaju prirodnim resursima svojih zemalja, umesto da multinacionalne kompanije napadaju životnu sredinu. Ako je Kuba u velikoj meri dostigla te ciljeve i može da ponudi svoju pomoć sa više od 30.000 lekara i zdravstvenog osoblja mnogim zemljama sveta i Latinske Amerike, nudeći i jedan metod opismenjavanja kao što je „Ja to mogu“, usluge sportskih trenera, obrazovanje lekara i sportskih trenera u kubanskim školama, tada možemo da kažemo da je kubanska revolucija dodala klasično zrnce peska dostojanstvu one koju je Hose Marti nazvao „Naša Amerika“.

* Prvi put u istoriji SAD za predsednika je izabran političar poreklom Afro-Amerikanac. Kako to ocenjujete i da li smatrate da će se stav SAD prema Kubi promeniti zbog toga što je sada na čelu te velike države Barak Obama? Da li Kuba smatra da je Obama zaista čovek koji može da donese promene na bolje na globalnoj političkoj sceni?

Mogu da kažem da je međunarodna zajednica sa dubokim optimizmom reagovala na promenu vlade u Vašingtonu. Činilo se da se završava jedan period ekstremne agresivnosti, jednostranosti i arogancije u spoljnoj politici te zemlje i da je pokopan odbačeni sramni legat režima Džordža V. Buša. Nažalost, vreme je proteklo, stigli smo skoro do godinu dana mandata, a čini se da se govor ne zasniva na konkretnim događajima. Ne poklapaju se govor i stvarnost.
Najgore i najopasnije iz ove nove situacije je neizvesnost o stvarnoj sposobnosti sadašnjih vlasti iz Vašingtona da nadvladaju političke i ideološke struje koje su pod prethodnim mandatom ugrožavale svet.
Neokonzervativne grupe koje su dovele Džordža V. Buša do predsedništva, promoteri upotrebe sile i dominacije, pod okriljem neviđene američke vojne i ekonomske moći, odgovorni za zločine koji uključuju torturu, ubistva i manipulaciju američkim narodom, brzo su se pregrupisali i čuvaju ogromne poluge moći i uticaja suprotne najavljenim promenama.

Nije zatvoren Centar za pritvor i torturu u pomorskoj bazi u Gvantanamu, koja uzurpira kubansku teritoriju i štaviše, od onih koji ga nisu stvorili traži se da prime nazad neke od zatvorenika. Verujemo da je odluka predsednika Obame da zatvori Centar za pritvor u Gvantanamu, gde su zatvorenici bili podvrgnuti torturi i nehumanom i degradirajućem tretmanu, odgovor na svetski poziv da jedno mesto – koje nikada nije trebalo da postoji i koje negira Konvenciju o ljudskim pravima i predstavlja, usred 21. veka, uvredu za svetsku savest – bude zatvoreno. S druge strane, iako bi to mogao da bude prvi korak, nije dovoljan. Sa tačke gledišta Kube, tu odluku bi trebalo da prati odluka o zatvaranju pomorske baze koju SAD tamo, u zalivu Gvantanamo, drže više od jednog veka, a koja zaista nije potrebna za njihovu bezbednost i odbranu. Očekujemo da ta teritorija koja je tamo okupirana protiv naše volje bude vraćena pod suverenitet Kube. Zbog toga očekujemo da odluka o zatvaranju zatvora u zalivu Gvantanamo bude praćena odlukom o zatvaranju baze i povratku Kubancima tog dela teritorije na kom nismo mogli da vršimo suverenitet, i predstavlja držanje jedne strane vojne baze protiv naše volje u našoj sopstvenoj zemlji.

Nje došlo do povlačenja okupacionih trupa u Iraku. Rat u Avganistanu se širi i preti drugim državama.

U slučaju Kube, koja je pola veka trpela agresiju SAD, nova vlada je polovinom aprila prošle godine najavila da ukida neke od najbrutalnijih akcija Džordža V. Buša koje su zabranjivale veze Kubanaca koji žive u SAD sa rođacima na Kubi, posebno ograničenost posećivanja i slanja pomoći bez ograničenja. Te mere predstavljaju pozitivan korak, ali izuzetno ograničen i nedovoljan.
Najava je obuhvatila dozvolu da američka preduzeća obavljaju određene telekomunikacijske operacije sa Kubom, ali nisu izmenjena druga ograničenja koja sprečavaju njenu primenu. Nema ni signala da je američka vlada spremna da okonča nemoralnu praksu koja se poslednjih dana proširila, da krade kubanske fondove zamrznute u američkim bankama i druga dobra, pod okriljem naredbi potkupljenih sudija koji krše sopstvene zakone.
Predsednik SAD, uprkos postojanja zakona kao što je Helms-Bartonov, zadržava široka izvršna ovlašćenja, kao što su licence, preko kojih bi mogao da izmeni primenu blokade.

Ako bi postojala istinska želja za promenom, američka vlada bi mogla da odobri izvoz kubanskih dobara i usluga u SAD i iz SAD na Kubu. Mogla bi da dozvoli Kubi da iz bilo kog dela sveta nabavlja proizvode koji sadrže više od 10% američkih komponenti ili tehnologije, nezavisno od marke ili porekla.
Ministarstvo finansija bi moglo da se uzdrži od praćenja, zamrzavanja i konfiskovanja transfera trećih zemalja u američkim dolarima i drugoj valuti, upućenih kubanskim institucijama ili građanima.
Vašington bi mogao da ukine zabranu plovilima trećih zemalja da uđu u američke luke pre 180 dana od ulaska u kubanske luke.
Moglo bi takođe da se ukine i praćenje Ministarstva finansija preduzeća i finansijskih institucija koje trguju i rade sa Kubom. Predsednik Obama bi, preko licenci, mogao da dozvoli američkim građanima da putuju na Kubu, jedinu zemlju sveta koju im nije dozvoljeno da posete.

I na kraju, mogao bi da ukine nepravedno uključivanje Kube na takozvani spisak zemalja pokrovitelja terorizma, koja tamo ostaje iz čisto političkih razloga, čiji je jedini cilj da opravda politiku blokade koju u ogromnoj većini osuđuje međunarodna zajednica.

* SAD i Evropska unija tvrde da se na Kubi krše ljudska prava, da ne postoji demokratija, pravo na slobodno izražavanje mišljenja i da vlada jednopartijska diktatura. Tvrde da je Kubi potrebna reforma. Zašto Kuba insistira na modelu društvenog uređenja, kakav je socijalizam, koji zapadni krugovi smatraju prevaziđenim i autokratskim?

Kuba ima časnu istoriju u oblasti unapređenja i zaštite ljudskih prava svog naroda. Revolucija je ostvarila da svi Kubanci i Kubanke uživaju sva ljudska prava, počevši od materijalizacije, prvi put u njenoj istoriji, prava na slobodno opredeljenje i ljudsko dostojanstvo.
Dodala bih da se, u ovoj globalnoj krizi, koja uključuje i krizu životne sredine – o kojoj nedavni Samit u Kopenhagenu, uprkos neodložnoj potrebi da se spase naša ljudska vrsta, nije mogao da se izjasni – moja vlada priključila borbi koju je vodila jedna grupa predstavnika zemalja Trećeg sveta, a koje su sprečile pokušaj Obame i najbogatijih sa planete da predstave kao sporazum donet konsenzusom na tom Samitu, jedan dokument koji su nametnule SAD i isto tako ostvarila niz akcija u toj oblasti, među kojima mogu da navedem strateški program prelivanje vode iz planinskih masiva na Istoku, intenziviranje istraživanja u okviru programa suočavanja sa klimatskim promenama koje obavljaju naši naučnici od oktobra 2007, sađenje drveća svih vrsta i vaspitanje novih generacija u kulturi ljubavi prema šumama i prirodi.

* Molim vas da nam pojasnite slučaj petorice zatvorenika koje Kuba naziva Petoricom heroja? Zašto su oni za Kubu heroji a ne špijuni koji su se na teritoriji druge države bavili nedozvoljenim obaveštajnim aktivnostima?

To su petorica mladih profesionalaca koji su odlučili da posvete svoj život, daleko od otadžbine, borbi protiv terorizma u gradu Majamiju, glavnom centru agresije protiv Kube. Otišli su u tu zemlju da bi dobili informacije o planovima terorističkih organizacija koje, od pre mnogo godina, imaju svoju operativnu bazu u Majamiju, među njima i Nacionalnu kubansko-američku fondaciju (NKAF), Savez za oslobođenje Kube (SOK), Braću za spas, Pokret demokratija, Alfa-66 i mnoge druge koje imaju poznatu prestupničku prošlost. Među terorističkim aktivnostima tih grupa su brojne sabotaže i napadi na Kubu, sa saldom od hiljada mrtvih, ranjenih i velikim ekonomskim štetama, krijumčarenje oružja, droge i ljudi, pa čak i kovanje na stotine planova u pokušaju da ubiju kubanskog predsednika Fidela Kastra i izvrše terorističke akcije na samoj američkoj teritoriji i u trećim zemljama.

Dana 12. septembra 1998. FBI je uhapsio Herarda Ernandesa, Ramona Labanjina, Antonija Gerera, Fernanda Gonzalesa i Renea Gonzalesa. Bili su optuženi kao neregistrovani agenti kubanske vlade čija je misija bila da prodru u terorističke grupe koje nekažnjeno deluju u Majamiju, da bi otkrili njihove kriminalne planove. Niko od njih nije imao prestupnički dosije, nikada nisu bili optuženi za kršenje zakona, normi, ili bilo kakvih propisa, nisu imali oružje, niti su ikada bili uključeni u nasilje ili nerede bilo kakvog tipa.
Ipak, odbijena im je mogućnost za uslovnu slobodu pod kaucijom. Naprotiv, od samog dana hapšenja bili su izloženi zatvorskoj izolaciji, zatvoreni u zloglasnu „rupu“ gde su bili 17 meseci neprestano. Nametnut im je potpuno nezakonit kažnjenički režim, pošto američki zakon to predviđa samo za opasne prestupnike koji izvrše nasilna dela u zatvoru, a takav tretman je ograničen na najviše 60 dana.
Bilo im je onemogućeno da se brane dok je u Majamiju eksplodirala neumoljiva i masovna kampanja u štampi. U toj kampanji se učestvovali zvaničnici FBI, tužioci i lokalne vlasti.
Sva petorica su bila izložena izmanipulisanom suđenju u samom Majamiju, potpuno neprijateljskom i kojim je vladala mafija kubanskog porekla, gde je bilo nemoguće ostvariti pravedan i nepristrasan proces, u skladu sa samim zakonima SAD i međunarodnim pravom. Antikubanski sektori su razvili lažnu i intenzivnu propagandnu kampanju radi pritiska na javno mnjenje Majamija i na porotu, što su branioci više puta prijavili, podnevši više zahteva za promenu sedišta, koji su bili odbačeni.

Ovo prethodno krši Peti amandman ustava SAD koji kaže: „… nikome se neće uskratiti sloboda bez odgovarajućeg pravnog procesa…“, a takođe se krši i Šesti amandman koji naznačava: „…u svakom kriminalnom slučaju, optuženi će imati brzo i javno suđenje od strane nepristrasne porote…“
Tokom čitavog pravnog procesa vlasti su opstruirale rad odbrane zabranjujući i ograničavajući pristup na samo 20% dokumenta koji su bili sumnjivo označeni kao tajni, pa čak i pet godina kasnije nije im se dozvolio pristup tim dokumentima, kojih ima na hiljade, da bi se podržao proces apelacije.
Pošto su proglašeni krivim, Petorica su bila osuđena na duge kazne bez presedana i raspoređeni u pet zatvora najveće bezbednosti, potpuno odvojeni jedan od drugog. Heraldo Ernandes je bio osuđen na dve doživotne kazne, Antonio Gerero i Ramon Labanjino na po jednu doživotnu kaznu, Fernando Gonzales na 19 godina, a Rene Gonzales na 15 godina. Trojica sa doživotnim kaznama su postali prve osobe u SAD koje su dobile doživotne kazne za slučajeve vezane za špijunažu, gde nije postojao ni jedan jedini tajni dokument.

Zahtev Vrhovnog suda SAD za reviziju procesa, bio je podržan podnošenjem ukupno 12 dokumenata prijatelja suda (Amicus curiae brief), kao podrška zahtevu koji su podneli branioci.
Prijatelji su se pojavili u ime organizacija i istaknutih ličnosti iz više od 30 zemalja, uključujući, između ostalih i SAD: Među njima je 10 Nobelovaca, međunarodne verske organizacije, organizacije za odbranu ljudskih prava, desetine parlamentaraca i istaknutih pravnih udruženja. Taj broj prijatelja je događaj bez presedana za reviziju jednog kaznenog procesa u SAD.
Sudski proces kome je vlada SAD podvrgla Petoricu – čiji je cilj i rezultat bio da ih zadrži u zatvoru na više od 11 godina – velika je zbrka za bilo koga ko nije stručnjak u toj oblasti. To se posebno odnosi na njegov nastavak u vezi saslušanja radi ponovnog određivanja kazne za trojicu od petorice, čak i pošto je Savezni vrhovni sud prošlog juna odbio apelaciju njihovih slučajeva koje je podnela odbrana.

Oduku o smanjenju kazne – Ramonu (sa doživotne na 30 godina), Antoniju (sa doživotne na 21 godinu i 10 meseci) i Fernandu (sa 19 godina na 17 godina i 9 meseci) – doneo je Plenum Apelacionog suda 11. okruga septembra 2008., a bila je pod suspenzijom u očekivanju odluke Vrhovnog suda na apelaciju Petorice. Pošto Vrhovni sud nije prihvatio da razmatra apelaciju Petorice u junu 2009, ozvaničio ih je tadašnji Savezni sud distrikta u Majamiju, zadužen za pitanja smanjenja kazni, tako da je Antonijeva kazna smanjena 13. oktobra prošle godine, a isto tako Ramonova i Fernandova, u decembru.
Osim toga, odbrana ima drugo vanredno sredstvo pred federalnim vrhovnim sudom. To sredstvo je habeas corpus i drži se na informaciji o Petorici koja nije bila raspoloživa odbrani u vreme suđenja u Majamiju 2001, a osim toga nije bila deo procesa apelacije, a prema shvatanju odbrane je suštinska za njihove slučajeve. Odbrana će do juna 2010. imati rok da podnese Vrhovnom sudu to poslednje sredstvo na razmatranje.
To je ukratko stanje slučaja Petorice na sudovima.
Još jednom se pokazala politička priroda slučaja Petorice, koja se upisuje u istoriju napada SAD na Kubu. Petorica nisu špijuni, nego antiteroristički borci jer nisu tražili informacije o pitanjima nacionalne bezbednosti SAD, već su pokušavali da spreče akcije terorističkih grupa koji nekažnjeno deluju sa Floride protiv Kube. Zatvaranje Petorice je nepravedno i krši međunarodno pravo. Vlada SAD je potpuno ignorisala mišljenje Radne grupe o spornim hapšenjima Komisije za ljudska prava OUN, u vezi slučaja Petorice koja je njihovo hapšenje proglasila spornim. Vlada SAD krši ljudska prava Olge Salanueve i Adriane Peres, odbijajući im više puta vize radi posete muževima u zatvorima te zemlje. Isto tako, nameće suviše teške formalnosti za vize porodicama ostalih. Hitno oslobađanje je jedino pravedno rešenje za slučaj Petorice.

Molimo američkog predsednika Baraka Obamu da iskoristi svoje ustavno ovlašćenje i odmah oslobodi Petoricu. Dok Petorica ne budu bila slobodna, neće biti moguć normalan odnos između SAD i Kube.

* Prošle godine Kuba je obeležila 50 godina revolucije. Mnogi analitičari tvrde da nakon biološkog odlaska Kastra socijalizam na Kubi neće preživeti. Da li je to tačno?

Socijalizam ne niče, on se gradi i u slučaju Kube je građen 51 godinu, znojem i krvlju 11 miliona Kubanaca.
Mi koji smo se rodili posle Revolucije uživali smo u socijalnim dostignućima koja su ostvarena naporom naroda u blokadi i drugim nepogodnostima. Biti socijalista danas znači potvrditi obavezu prema tom hrabrom narodu i našim mučenicima i održati socijalna dostignuća.
Znamo za sve nesavršenosti dela koje smo podigli našim rukama i branili reskirajući naše živote. Mi revolucionari smo glavni sopstveni kritičari. Međutim, ne želimo da se vratimo u prošlost, ne želimo da pređemo u kapitalizam. To naši rukovodioci mogu da kažu jer to tvrdi čitav narod. Na Kubi nećete naći napuštene, niti bolesne bez zdravstvene zaštite, niti decu bez škole, ni stare bez zaštite, niti ljude koji su odbačeni, ili verski, rodno, rasno ili društveno diskriminisani.
Iako imamo ograničenja ne želimo da živimo u izobilju jednog iracionalnog i neodrživog modela potrošnje, eksploatacije i špekulacije, napada na životnu sredinu, korupcije u industrijalizovanim privredama, što je sve dovelo do nečuvene krize kapitalističkog sistema koja obuhvata prehrambenu, energetsku, ekološku, socijalnu, finansijsku krizu; niti u opasnosti od izbijanja drugih finansijskih mehurića ili od drugog pada.
Pate od fatamorgane oni koji nastoje da okončaju Revoluciju i slome volju kubanskog naroda. Patriotizam, socijalna pravda i odluka da se brani nezavisnost, čine deo našeg nacionalnog identiteta.

* Predsednik Kube Raul Kastro je upozorio na mogućnost invazije na Kubu zbog čega se sprovode opsežne vojne vežbe u vašoj zemlji. Tako bar prenose svetski mediji. Objasnite o čemu se radi. Da li zaista kubanski politički vrh veruje u mogućnost da Obama sprema nasilno rušenje vlasti u Havani?

Obavljanje strateške vežbe Bastion 2009. od 26. do 28. novembra prošle godine i Dan nacionalne odbrane u nedelju 29. novembra, predstavljaju potrebu prvog reda u sadašnjoj političko-vojnoj situaciji, koju danas karakteriše stogodišnja konfrontacija američke imperije protiv kubanske nacije.
Mnogo puta pominjući blokadu i njeno stalno pooštravanje, kao kriminalni akt, što je u suštini, podvlačimo njen uticaj na troškove u privredi, na život i ljudska prava Kubanaca i Kubanki, ali je ne postavljamo u njen glavni okvir ratnog čina protiv nacije, instrument subverzije uslova mira i stabilnosti zemlje. Na to se nadovezuje da je uoči samita dveju Amerika u Trinidadu i Tobagu i ispravljanja nekih od najdrakonskijih mera fašističke administracije Džordža V. Buša protiv kubanske zajednice u inostranstvu i njuhovih rođaka na Kubi, Barak Obama, sadašnji mandatar SAD, nastavio antikubansku politiku i započeo ofanzivu jakih pučističkih i militarističkih ostataka protiv revolucionarnih i progresivnih političkih procesa, koji napreduju u Latinskoj Americi. Zbog toga je opravdano da nas rukovodstvo naše zemlje podseća i poziva na obavljanje priprema za rat, kao neizbežan trošak odbrane i odvraćanja radi mira.
Posle Drugog svetskog rata, SAD su bez izuzetka napadale ili vršile invaziju na zemlje praktično bez predaha. Uzroci za ove vrste odluka uglavnom se nalaze u interesima unutrašnjeg karaktera, a izgovori se kasnije traže ili fabrikuju. Strategija nacionalne bezbednosti je dokument koji je rukovodio ovim procesom donošenja odluke za započinjanje rata, koji i danas važi i ponovno je aktuelizovan 2006. od strane tadašnjeg predsednika SAD, Džordža V. Buša. Taj dokument je povezan sa Kubom na sledeći način: Kuba je i dalje na zloglasnoj listi zemalja koje su pokrovitelji terorizma. Ako je tačno da je Kubu na tu listu stavila prethodna administracija, tačno je i da sadašnja održava tu nepravdu.

Prva država optužena za planiranje sajber napada na SAD nije bio Iran, Irak ili Severna Koreja, nego Kuba. Tokom zasedanja izabranog komiteta Senata o obaveštajnoj službi, koji je razmatrao temu „svetske pretnje“ 9. februara 2001., tadašnji direktor Obaveštajne agencije odbrane, admiral Tomas R. Vilson, označio je Kubu kao moguću zemlju „sajber napada“.
U dokumentu se razjašnjava: Ako najbliži susedi SAD nisu stabilni i pouzdani, tada će Amerikanci biti manje sigurni. Zakon o kubanskom prilagođavanju je važeći. Nelegalna politika «suvih i mokrih nogu» i dalje važi i nelegalna emigracija se i dalje koristi protiv Kube kao još jedno oružje iz antikubanskog arsenala. Sve je to između ostalog projektovano da bude začetak semena u pokušaju da izazove neku vrstu masovnog neorganizovanog egzodusa sa Kube, kako je dosta jasno i određeno u više navrata rečeno, što bi SAD smatrale kao čin agresije sa Ostrva.
Antikubanska mafija koja politički i ekonomski kontroliše grad Majami i koja je postigla određeni uticaj u odlukama o Kubi u Vašingtonu, vidi da je svakim danom sve ugroženija njihova diktatura nad tim gradom i politika prema Kubi, slabljenje koje pogađa rentabilnu industriju antikubanizma ili kontrarevolucije i zbog toga treba da se posveti posebna pažnja provokacijama kao što je bila ona sa malim avionima „Braće za spas“ (1996), ili temi migracije koja bi za krajnji cilj imala da vladu SAD uvuče u vojni sukob sa Kubom.
Na svu tu konstrukciju se nadovezuje da se protiv Kube i dalje bezobrazno vrše špijunske aktivnosti, korišćenjem letilica koje od 2008. redovno lete blizu ostrva. Na primer, dokumentovano je prisustvo takozvanog RQ-4 Global Hawk, jedne verzije bespilotne letilice sa istim mogućnostima kao čuveni špijunski avion U-2.
Nije daleko od naše zemlje USS Wasp (KHD 1), brod amfibija za višeciljni napad, snabdeven sredstvima i jedinicama sposobnim za brojne misije i koji je naravno svratio u pomorsku bazu Gvantanamo i ostavio celu jedinicu tamo na obuci.
Ako se imaju u vidu svi ti elementi, uz saznanje da su sačinjeni planovi za vojni napad na Kubu i da postoje sredstva za to koja su raspoloživa, bila bi strašna istorijska neodgovornost da se naša vlada ne priprema za odbranu nacionalne teritorije od vojne agresije. Posebno u zemlji kao što je Kuba koja je pretrpela praktično sve moguće vrste agresije u poslednjih pola veka. Zbog toga: da, postoji mogućnost vojne agresije na našu zemlju.

* Kako se Kuba bori protiv virusa novog gripa? Da li se na tom planu mogu videti ono sto neki nazivaju prednostima socijalističkog zdravstvenog sistema?

Virus gripa A H1N1 se, prema zvaničnim podacima, pojavio 24. aprila prošle godine u Meksiku i SAD, iako se njegovo kruženje zapažalo i ranije. Tokom prve faze bile su pogođene dve pomenute teritorije, kao i Kanada. Kasnije, tokom zimskih meseci na Južnom rogu, obuhvatio je i tu zonu, a nije mnogo oklevao ni da „osvoji“ svih pet kontinenata i dostigne kategoriju globalne epidemije.
Na Kubi smo prve uvezene slučajeve imali u maju prošle godine, pri povratku sa raspusta trojice meksičkih studenata, a u septembru smo konstatovali prisustvo bolesti u svim pokrajinama u zemlji, u većem stepenu na zapadu. Kubanski zdravstveni sistem, zdravstveno osoblje i ono iz drugih sektora uložilo je napore bez presedana – uvedeno je, između ostalog, svakodnevno kliničko-epidemiološko dežurstvo za sve trudnice i porodilje koje su se nedavno porodile, da bi se proverilo njihovo zdravstveno stanje i da bi se pre pojave bilo kakve gripozne slike uputile u bolnicu na hitni tretman naznačenim lekovima. Prema procenama, od 65 hiljada trudnica koliko trenutno ima u zemlji i 16 hiljada onih koje su se nedavno porodile, u proseku je 96% obuhvaćeno svakodnevnim posetama patronažnih službi, a od toga je njih 12 hiljada zahtevalo bolnički smeštaj.
Čak i kada je novo cepivo iznenadilo naučnike čitave planete, višegodišnja priprema naše zemlje radi prevencije moguće pandemije na osnovu ptičijeg gripa omogućava da smo danas u boljim uslovima za suočavanje sa sadašnjom pretnjom. Ključ je u većoj integraciji između Ministarstva javnog zdravlja i civilne odbrane i mnogih drugih institucija. Ova međusobna veza omogućava da se održi bolji nadzor ne samo nad ljudima koji stižu na naše granice, nego i nad strancima kojima medicinske ekipe u hotelu dijagnostikuju virus. Kubanca koji dolazi iz neke zahvaćene zemlje, a već je kod kuće, pregleda kućni lekar ili onaj iz poliklinike da bi ustanovio njegovo zdravstveno stanje.
Kako u mreži primarne zaštite, tako je i u bolnicama aktiviran poseban tretman radi postavljanja dijagnoze pacijentima koji dolaze sa simptomima respiratornih bolesti i definisanja odgovarajućeg ponašanja u svakom slučaju. Sve pokrajine imaju određene bolnice za zbrinjavanje odraslih i dece i snabdevene su lekovima i potrebnim artiklima. Neki objekti su pojačani respiratorma, defibrilatorima i monitorima za brigu o teškim bolesnicima. Do sada imamo manje od 1000 potvrđenih slučajeva. Možda postoji još, ali samo su oni ocenjeni prema virološkom uzorku prihvaćeni kao zvanični, a to se ne primenjuje na sve pacijente za koje se sumnja da su nosioci virusa (što nijedna zemlja ne može da uradi), jer trošak dostiže skoro 100 dolara za svaki uzorak.

Uprkos tome, bilo bi pravedno reći da je na Kubi sistematski rad koji su razvili naši zdravstveni radnici, uz nesumnjivu podršku političke volje najvišeg rukovodstva Revolucije, omogućio da se 2009. završi sa stopom smrtnosti dece od 4,8 na 1000 živorođenih, slično kao 2008. (4,7), najnižom u našoj istoriji.
Taj međunarodni pokazatelj sintetički meri kvalitet sa kojim jedno društvo vodi brigu i štiti svoju decu, njihovo zdravlje i dobrobit.
Nije bilo slučajno što je prošlog oktobra, tokom boravka u našoj zemlji, generalna direktorka Svetske zdravstvene organizacije, Margarit Ćan, rekla da je njena poseta ostrvu bila od velikog značaja za SZO „da bi se videlo i naučilo o izvanrednim naporima koje ostvaruje kubanski zdravstveni sistem, radu koji obavlja u primarnoj zaštiti i zajednicama, jednakosti i pristupačnosti zdravstvene zaštite svima.“

* U Beogradu i Srbiji je sve više kubanskih učitelja salse. Kako komentarišete tu činjenicu?

Pa dobro. Pojavili su se neki, jer u Srbiji živi samo oko 20 Kubanaca. Činjenica je da je naša muzika veoma popularna i oni imaju mogućnost da je promoviše, jer ta mala kubanska zajednica ima velike obaveze prema očuvanju svojih tradicija, a pre svega, prema pravednim stvarima svog naroda, kao što je ukidanje blokade i oslobađanje petorice heroja zatvorenika u SAD.
Fenomen emigracije sa Kube nije tako obiman kao što pokušava da se predstavi, ako ga uporedimo sa migracionim tokovima ostatka sveta koji označavaju kao normalan procentualni odnos od 10 do 15% između državljana koji žive u okviru granica i onih koji odlaze u inostranstvo. U našem slučaju je taj koeficijent nešto iznad 12%.
Zbog toga je „malo ljudi koji su otišli sa Kube“, ako se zna da su SAD šezdesetih godina potrošile više od milijardu dolara na program kubanskih izbeglica da bi smestile, ozvaničile, našle posao i pokrivale troškove socijalnog osiguranja svim Kubancima koji bi stigli do njihove obale odričući se socijalizma. Taj zaključak se potvrđuje ako se shvati uticaj Zakona o kubanskom prilagođavanju, pravni tekst jedini tog tipa, koji je učinio nemogućim postojanje i jednog jedinog ilegalnog kubanskog emigranta u toj zemlji, iako su mnogi od njih stigli bez dokumenata, u ukradenim brodovima, ili avionima, posle pronevera u nekom preduzeću ili ubistva u svojoj matičnoj zemlji.
U drugim delovima Latinske Amerike i Evrope, pre svega, stopa kubanske emigracije se nastavila isto kao i pre 1959. sa očiglednom porodičnom i ekonomskom komponentom.
Kuba nema teškoće da prizna da su njeni državljani deo međunarodnih migracijskih tokova u potrazi za boljom ekonomskom situacijom. Ipak, oni koji žive u SAD treba da napuste lažnu sliku da su oni tobožnji politički azilanti, da bi hrabro priznali da su još jedna manjina imigranata u prvoj privredi sveta, kao što to čine oni koji žive na tom kontinentu.

* U kojim ekonomskim granama postoji realna osnova za saradnju između Kube i Srbije?

U oblasti biotehnologije i pristupu Srbije novim kubanskim lekovima, u naučnoj razmeni na osnovu iskustva ove zemlje u dobijanju semena nekih poljoprivrednih proizvoda u tropskim uslovima Kube, u tradicionalnim kubanskim proizvodima kao što su rum, cigare i kafa, u oblasti energetike, u građevinarstvu, sportskoj i kulturnoj razmeni, turizmu i drugima koje moramo da istražimo posle decenija nepoznavanja dva tržišta.

* Iako spada u zemlje Trećeg sveta, kako Kuba uspeva da ima tako kvalitetan i sveobuhvatan obrazovni program koji nisu dostigle ni mnogo razvijenije zemlje sveta?

Vlada Republike Kube pridaje najveći značaj potpunom ostvarenju prava na obrazovanje njenih građana. Od prvih dana, uključila je kao jedan od glavnih prioriteta u razvoj politike i programa, savladavanje strukturalnih i institucionalnih prepreka radi punog uživanja tog prava u zemlji. Jedna od prvih revolucionarnih mera je bila iskorenjivanje nepismenosti i stvaranje uslova za garantovanje univerzalnog i besplatnog obrazovanja na svim nivoima nastave, što je danas stvarnost.
Produbljen je sistematski rad koji obavlja obrazovni sistem radi formiranja, razvoja i jačanja suštinskih etički vrednosti, tako da se svesno uključuju u život đaka. Obrazovno usavršavanje konsolidovano na osnovu vrednosti ravnopravnosti, jednakosti, nediskriminacije, solidarnosti, poštenja, časti, ljubavi prema radu, društvene koristi, poštovanja starijih i pomoći hendikepiranima, čuvanja društvenog vlasništva i životne sredine.
Vaspitanje solidarnih i odgovornih građana, koji poštuju sebi slične, koji vole i brane mir, ljudska prava i demokratiju, bio je stalni cilj kubanske obrazovne politike. To nije lako postići kada smo uronjeni u osnovni globalni problem sadašnjice: naglašeni debalans nivoa ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja među regionima i zemljama i u okviru samih zemalja, što je osnovni uzrok nasilja u kojem mnogi narodi žive.
U ovim trenucima se radi na podizanju na viši nivo uloge kulture, u njenim naučnim, tehnološkim i umetničkim izrazima, jer je ona proces i rezultat ljudske aktivnosti u društvenim uslovima postojanja.

Po tom konceptu radi kubanski obrazovni sistem, na složenoj ekonomskoj sceni i u svim poznatim okolnostima. Rad koji sada sprovodimo po čitavoj Kubi u odbranu ljudskih prava, mira i demokratije koje je narod dostigao pobedom revolucije, odraz je toga kako je njen obrazovni sistem uticao na formiranje pravednijeg i ravnopravnijeg društva.
Ocenjuje se da u svetu postoji 770 miliona ljudi koji ne znaju da čitaju i pišu i više od 600 miliona ljudi sa nekom vrstom hendikepa. Od ovih poslednjih manje od 3 % raspolaže nekom vrstom obrazovanja. To je suprotno iskustvu i stvarnosti u našoj zemlji, koja je pre mnogo godina eliminisala nepismnost i uspela da skoro potpuno pokrije osnovno obrazovanje, a osim toga one grupe stanovništva, dece sa posebnim potrebama – vezanim ili ne za hendikep – koja su potpuno zbrinuta u mreži institucija koja pokriva čitavu zemlju.

* Kako Kuba gleda na rešavanje spornog pitanja vojne baze Gvantanamo na njenoj teritoriji u posedu vojske SAD?

Samo na jedan način, da SAD vrate teritoriju legitimnom vlasniku – Kubi.
Nije tajna da je posle stupanja na dužnost, Obama izjavio da povraćaj Kubi teritorije koju zauzima pomorska baza u Gvantanamu treba odmeriti pre svega u smislu da li ili ne i najmanje pogađa odbrambenu sposobnost SAD i kakve bi ustupke za ovaj povraćaj dala kubanske strana, što odgovara zahtevu za promenom u njenom političkom sistemu, a što je cena protiv koje se Kuba borila pola veka.
Kao što je izneo Komandant Fidel u svojim razmišljanima, 29. januara 2009, „držanje vojne baze na Kubi protiv volje našeg naroda, krši najelementarnije principe međunarodnog prava. Predsednik SAD je ovlašćen da poštuje to pravilo bez ikakvih uslovljavanja. Ako se ono ne poštuje to predstavlja čin oholosti i zloupotrebu ogromne moći protiv jedne male zemlje“.

* Kuba počinje da prihvata osobe homoseksualne orijentacije i donosi zakone koji brane LGBT prava. Koliko na tu promenu utiče da kampanju za prava homoseksualaca vodi Mariela Kastro, ćerka aktuelnog predsednika Kube Raula?

Socijalno-kulturno ponašanje u vezi homofobije na Kubi je istorijski derivat španskog kulturnog nasleđa. Otpor prema seksualnoj raznolikosti postoji u čitavom svetu i intenzitet koji doživljava na Kubi nije veći od, na primer, onog u čitavoj Latinskoj Americi. Na Kubi ne postoji nikakav zakon koji bi kažnjavao homoseksualnost, nasuprot drugim zemljama, čak i naše hemisfere.
Poslednjih decenija, kubansko društvo je učinilo jasne korake prema toleranciji različitih oblika seksualnih odnosa i izraza. Te promene su se odrazile na transparentan način u filmu i književnosti. Godine 1993. film „Jagode i čokolada“ je u prvi plan izneo debatu o netoleranciji i homofobiji u kubanskom društvu. Na Kubi se ističe rad institucija kao što je Nacionalni centar za seksualno obrazovanje Kube, koji pod predsedništvom Marijele Kastro, diplomiranog psihologa i pedagoga i magistra seksualnosti, organizuje radionice i javne kampanje o toleranciji. Trenutno u zemlji postoji politika tolerancije i otvaranja prema različitostima, ali treba podvući da još uvek opstaju mačo predrasude kako na Kubi, tako i u ostatku sveta.

* Nedavno je bilo najavljeno da će našu zemlju posetiti delegacija nacionalne televizije Kube. Šta Kuba ima da ponudi kada su u pitanju mediji i umetnost, posebno kada je reč o kinematografiji? I šta se očekuje od ove posete?

Poseta je nažalost odložena. Kao što znate, prošlog meseca decembra izabran je novi predsednik Kubanskog instituta za radio i televiziju (ICRT) i ta institucija je morala da da prioritet drugim pitanjima. Ipak, ove godine će delegacija doći u Beograd i ta prilika će se, između ostalog, iskoristiti za analizu mogućnosti međusobnih usluga, razmene programa, uključujući i filmske, sa srpskom stranom, što bi, ako se postignu pozitivni rezultati, moglo da poboljša međusobno poznavanje stvarnosti naših zemalja između srpskih i kubanskih TV gledalaca.