Beton: Parada žutih traka i ružičastih krugova

U koncentracionim logorima u nacističkoj Nemačkoj svi logoraši su imali svoj broj, koji je pratio trougao određene boje. Ružičasti je bio rezervisan za homoseksualce, a žuti za Jevreje. Obeležavanje Jevreja je bila praksa i van logora i morali su da nose žute trake oko ruke svaki put kad izađu na ulicu. Slično njima, učesnici prve Parade ponosa u Beogradu morali su da nose žutu traku, na kojoj je bio broj i ružičasti krug na grudima. Bez tih oznaka učesnici nisu mogli da se kreću unutar najsigurnijeg geta oko parka Manjež, u koji su mogli da uđu samo ako pokažu neki lični dokument i budu popisani. Iako je sve to smišljeno zarad bezbednosti i sigurnosti, simbolički najbolje dočarava položaj LGBT populacije u Srbiji, položaj najugroženije manjine u srpskom društvu.

Prošlo je više od devet godina od prvog pokušaja da se u Beogradu održi Parada ponosa. Prvi pokušaj 2001. godine završio se u krvi, jer policija nije želela da zaštiti učesnike i mirno je posmatrala šta se dešava u centru grada i reagovala tek kad je sama bila napadnuta. Drugi pokušaj bio je 2004. godine, ali se brzo odustalo zbog martovskih dešavanja u Srbiji, tako da mnogi taj pokušaj i ne uzimaju u obzir. Treći pokušaj, odnosno drugi, bio je prošle godine, ali je propao jer srpska vlast nije bila spremna da obezbedi sigurnost učesnika u centru Beograda, da bi samo posle godinu dana odjednom postala spremna, što je bilo ključno da se Parada ponosa uopšte održi. Bilo je potrebno više od devet godina, puno pritisaka na srpske vlasti i oko šest hiljada policajaca, da bi se oko hiljadu ljudi prošetalo nekoliko stotina metara. Svi znamo šta se u gradu dešavalo tokom i posle te šetnje, jer su mediji mahom o tome obaveštavali, dok su vesti o paradi bile šture i kratke. Ali stvarno, šta se te nedelje 10. oktobra 2010. godine dešavalo u parku Manjež?

Nakon što su učesnici prošli kroz sporu proceduru upisivanja i obeležavanja, kretali su se praznim ulicama kroz još dva kordona da bi došli do parka gde su pretresani i dodatno obeležavani. Zbog glasne muzike i prijateljskog okruženja učesnici nisu imali predstavu šta se dešava oko njih, ali su tu idilu s vremena na vreme narušavale sirene vatrogasnih kamiona, sms poruke prijatelja koji javljaju šta se dešava u gradu, kao i helikopter koji je kružio iznad grada. Zvanični program parade podrazumevao je govore uvaženih gostiju koji su nas zapljusnuli praznim frazama o tome kako smo slobodni ljudi, kako je ovo divan dan za Beograd i ostalim mitovima o slobodi, cveću, leptirićima i jednorozima. Posebno problematično je bilo pojavljivanje ministra Čiplića, čiju ostavku zahteva veliki broj nevladinih i LGBT grupa, koji je dočekan sa zvižducima. I on je pričao o slobodi, a mogao je o mobingu. Jedino smisleno što smo čuli tog dana jeste govor Majde Puače, koja je prošle godine bila jedna od organizatorki Povorke ponosa. Ona je sa nama podelila svoje ogorčenje kako ih je prošle godine vlast obmanjivala i zamajavala, i kako je država odgovorna za mržnju prema LGBT populaciji i divljanje huligana, jer je to rezultat višegodišnje državne politike. Organizatori su od države zahtevali hitno donošenje nacionalne strategije za borbu protiv homofobije i još nešto što je hitno, ali je retko ko obraćao pažnju na to, jer su mahom bili nestrpljivi da prošetaju, a u vazduhu se već osećao miris suzavca koji je vetar donosio sa bojnog polja. Iako je šetnja bila kratka, osećalo se zadovoljstvo prisutnih što se parada najzad dogodila bez obzira na sve njene mane i nedostatke. Bila je to jedna vesela, šarena i uspešna šetnja. Tokom čitave Parade ponosa učesnici ni u jednom trenutku nisu videli huligane, jer ih je policija držala daleko od učesnika koji su, može se slobodno reći, bili s one strane duge. Žurka u SKC je skraćena, jer je situacija u gradu počela da se otima kontroli, tako da je počela evakuacija učesnika. Policijske marice su odvozile učesnike u bezbedne delove grada, gde su dalje nastavljali svako svojim putem.

Dan nakon parade mediji i javnost su počeli da zapitkuju da li se položaj LGBT osoba posle parade poboljšao i šta smo njom dobili. Jedini smisleni odgovor koji sam u tom trenutku imao jeste da imam mnogo bolju erekciju od kada sam paradirao Beogradom. Naravno, treba dodati taj osećaj srećnog kučeta koje je zapišalo teritoriju i osećaj lažne moći, jer je država izvela hiljade policajaca da nas čuva i stavila se direktno na stranu LGBT populacije i ljudskih prava. Posle više od devet godina slušanja kako se „pederi neće šetati Beogradom“, kako će se „krv Beogradom liti, al’ parade neće biti“, nekako je slatko uspeti u tome. Iz čistog inata. Priznajem da su to površne i malograđanske emocije, ali su one prisutne. Problem homofobije je postao toliko vidljiv da se ne može više ignorisati, naročito ne od strane države. Zato očekujem da će država u budućem periodu više pažnje posvetiti tom problemu. Još jedan problem koji je isplivao na površinu jeste da se deset godina od 5. oktobra u vrednosnom smislu skoro ništa nije promenilo. Retorika „ubi’, zakolji, da (upišite sami) ne postoji“ je i dalje sveprisutna, naročito kod mlađih generacija. Takođe, povezanost dela crkve sa desničarskim grupama, desničarskih grupa sa huliganima i navijačkim grupama, njihove veze sa kriminalom i mafijom su očigledne i sve je to začinjeno političkom borbom za vlast. Nažalost, ono što ne uliva optimizam jeste da je mržnja na svakom koraku prilično velika. Broj onih koji žele fizički da naude LGBT populaciji, ali i drugim manjinskim grupama – zastrašujuć je. Posebno je problematičan broj onih koji ne bi da prljaju ruke, ali su spremni da ohrabruju, podržavaju i brane nasilnike. Nakon parade, pojedini mediji, sveštenici i političari na čelu sa gradonačelnikom Beograda su se potrudili da krivicu za nasilje svale na LGBT populaciju optužujući organizatore za sebičnost, neodgovornost i egzibicionizam. Od huligana su pokušali da naprave jadnu dečicu koja su besna i frustrirana zbog nestašice mleka i tako pod tepih vrate problem homofobije, kako se na njegovom rešavanju ne bi radilo. Iako imam simpatije za sve anti-režimske, anti-državne, socijalne proteste, ono što se desilo u nedelju s tim nema nikakve veze. Huligani su se okupili da biju i ubijaju pedere i kad su videli da im to neće poći za rukom, mnogo su se naljutili i svoj bes iskalili na državi i policiji koja je te iste pedere čuvala i na čiju se stranu stavila. Usput su, kao što tradicija nalaže, obnovili garderobu, jer se ona od molebana za Kosovo pocepala. Uprkos svemu javno mnjenje se stavilo na stranu huligana, ali se onda desila Đenova.

I šta sad? Ovaj problem koji je isplivao na videlo ne može da se reši zakonskim regulativama, jer je suviše veliki i dubok. Zakoni koji, kada bi se primenjivali, podrazumevaju kažnjavanje 80 odsto stanovništva su beskorisni. Homofobija je sveprisutna i ukorenjena u srpskom društvu i jedino se može lečiti edukacijom. I to što pre, jer je u pitanju dug proces. Često volim da naglasim da su u Zapadnoj Evropi homoseksualce sredinom prošlog veka zatvarali, kastrirali, lečili elektrošokovima, mučili u logorima, a danas je situacija po srpskim standardima savršena. Zato, ništa nije nemoguće, samo treba vremena i dosta rada