Yellow Cab: Ipak nije vreme za ravnopravnost

Dan pre nego što je trebala da se održi, Povorka ponosa je otkazana. Na vanrednoj konferenciji za novinare 19. septembra je saopšteno da policija nije u mogućnosti da obezbedi skup u centru grada i da su predložene dve alternativne lokacije, Ušće i plato ispred Palate Srbija. Organizatori su odbili ove predloge i javnosti saopštili da je skup de fakto zabranjen.

Ideja o paradi rodila se krajem februara, nakon protesta za vreme projekcije filma „Milk“ na Festu, kada se nekoliko desetina ljudi okupilo da protestuje zbog zabrane održavanja konferencije Gej strejt alijanse od strane uprave Sava Centra. Taj javni protest protumačen je kao signal da se LGBT populacija oslobodila i da se u Beogradu može organizovati Parada ponosa. Ova ideja se skoro mesec dana provlačila u javnosti da bi se na kraju održao sastanak između Labrisa, koji je bio organizator parade 2001. godine, i Gej strejt alijanse. Na zajedničkoj konferenciji za štampu krajem aprila javnost je obaveštena da su ove dve grupe potpisale Memorandum o saradnji i da se parada planira za leto. Kasnije se Organizacionom odboru Parade ponosa priključio i Queeria centar. Gej lezbijski info centar (GLIC) je sredinom maja mesec zatražio da se preispita odluka i parada odloži za sledeću godinu, jer su smatrali da još nije došlo vreme za paradu koja bi dala pozitivne rezultate. Istraživanja javnog mnjenja su pokazivala da većina građana (82%) smatra da Srbija nije spremna za gej paradu i da će se na njoj ponoviti nasilje iz 2001. godine. Na nacionalitičkim i fašističkim sajtovima se odmah počelo sa priprema kontra parade, a na Facebooku je jedno vreme bilo preko trideset anti-gej grupa koje su pozivale na ubijanje LGBT populacije i brojale su nekoliko desetina hiljada članova. Pojedini administratori su privođeni od strane policije, grupe gašene od strana Facebooka, ali je srpsko pravosuđe zatajilo.

Krajem maja meseca Organizacioni odbor je saopštio da je iz njegovog rada isključena Gej strejt alijansa nakon što je predsednik te organizacije javno objavio da će se parada održati 23. avgusta, a da nije konsultovao ostale članove odbora. Organizacioni odbor je saopštio da je takav čin ozbiljno ugrozio bezbednost učesnika i organizatora manifestacije i da je GSA pokazala da su joj političke ambicije i samopromocija ispred interesa celokupne LGBT populacije. Kako su pokazale ankete na srpskim gej portalima ovaj skandal je umanjio ionako slabu podršku koju je parada imala kod pripadnika LGBT populacije. Mediji su jedno vreme spekulisali da će se u Beogradu organizovati dve parade, ali je na kraju GSA saopštila da se povlači iz bilo kakve priče o paradi.

Organizacioni odbor je početkom juna najavio da je naručena Studija izvodljivosti o datumu i mestu održavanja te manifestacije, koja će dati odgovore na pitanja o najoptimalnijim rešenjima kako bi skup bio bezbedno organizovan. Usvojen je i logotip manifestacije čiji je motiv Ušće i slogan Vreme je za ravnopravnost. Poslednjeg dana Exit festivala potpisan je sporazum o saradnji između tog festivala i Organizacionog odbora.

Studija je završena sredinom jula i objavljeno da se manifestacija planira za 20. septembar. Parada je preko noći postala Povorka ponosa, jer se smatralo da reč parada ima negativnu konotaciju u javnosti. Detalji studije nikada nisu javno objavljeni u celosti. Iako je GSA kritikovana i izbačena jer je datum iznela nekoliko meseci ranije, ovaj istovetni postupak Organizacionog odbora nije okarakterisan kao ugrožavanje bezbednosti učesnika. Gej lezbijski info centar (GLIC) je pozvao na pomirenje gej lezbijskih grupa, jer su smatrali da je važno rešiti postojeće konflikte i nastupati jedinstveno kada je reč o Povorci ponosa, ali je predlog ignorisan. Nakon što je objavljen tačan datum povorke i njeno održavanje postalo izvesno, Beograd je preplavljen anti-gej grafitima koji pozivaju na ubijanje pripadnika LGBT populacije i nasilno prekidanje manifestacije, koje su mahom potpisivale navijačke grupe. GLIC je slučaj prijavio FIFA i UEFA i zatražio od domaćih fudbalskih klubova da se ograde od grafita mržnje. Pod pritiskom medija FK Partizan i FK Crvena zvezda su osudili pozive na nasilje. Na pretnje da će se silom sprečiti održavanje Povorke ponosa reagovali su mnogi, osim tužilaštva koje je saopštilo da nema potrebe za reakcijom i da su to polemički tonovi.

Početkom septembra iz Organizacionog odbora izašao je Queeria centar jer „odsustvo kulturnog i umetničkog sadržaja ne ostavlja dovoljno prostora da se angažuju na organizovanju ove manifestacije“, što dodatno umanjuje legitimitet Organizacionog odbora.

Kao odgovor Povorci ponosa 12. septembra održana je Porodična šetnja s ciljem odbrane porodičnih vrednosti. Tog vikenda je u Domu omladine planiran Internacionalni festival queer filma „Merlinka“, ali je otkazan „zbog tehničkih problema sa električnom instalacijom“.

Uprkos svim problemima i kontroverzama Povorku ponosa svojim izjavama od samog početka podržavali su ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić, državni sekretar za ljudska prava Marko Karadžić, zaštitnik građana Saša Janković, da bi im se priključio veliki broj javnih ličnosti, među kojima su: Ana Sofrenović, Bebi Dol, Biljana Cincarević, Biljana Ristić, Biljana Srbljanović, Dragan Bjelogrlić, Dušan Makavejev, Gorčin Stojanović, Ivan Tasovac, Katarina Rebrača, Lena Bogdanović, Luna Lu, Maja Uzelac, Mirjana Karanović, Nikola Đuričko, Seka Sabljić, Brankica Stanković, Sonja Vukićević, Srđan Dragojević, Svetozar Cvetković, Teofil Pančić, Vladimir Arsenijević, Želimir Žilnik i mnogi drugi. Snimljeni su i promotivni spotovi koji su se prikazivali na televizijama B92, MTV i RTS.

Nekoliko dana pred samu Povorku ponosa desničarske i nacionalističke organizacije su pozvale na otkazivanje, spekulisalo se da policija ne može da obezbedi skup, pojedini mediji su iznosili pretpostavke šta će se sve dešavati na ulicama Beograda i koliko će to biti krvavo, najavljivalo se da će učesnici povorke spaliti srpsku zastavu… Epilog ove kampanje je svima poznat.

Desničari i navijači su proslavili pobedu, nevladin sektor se uljuljkao u ulogu žrtve koju toliko voli, dok političari pokušavaju da se stvar što pre zaboravi do neke nove prilike kad sve krene iz početka.